Da li se u Vašem radu sa mladima susrećete s problemima povezanim sa njihovim školskim okruženjem?

Ovo pitanje bi trebalo da bude jedna od velikih tema vrijedna javnih rasprava i glasnog govorenja. Veliki broj problema kod mladih, naročito učenika srednjih škola, a nije rijetko i osnovnih, je nedostatak školskog dvorišta. Samim tim što mladi nemaju prostorne mogućnosti da se udružuju, razmjenjuju trenutke u nekom zajedničkom prostoru, smanjen je osjećaj pripadnosti, prisutno je povlačenje i izolacija i u postcovid periodu traženje online prostora za stvaranje mikrosvjetova što dovodi do alijenacije i osjećaja usamljenosti.

Nedostatak školskog dvorišta je direktno povezan sa rizikom od razvoja problema u ponašanju, poput izbjegavanje nastave, bolesti zavisnosti, maloljetničke delinkvencije. Umjesto vremena provedenog u školi, inspirativnim školskim i dvorišnim prostorima, učenici su u okolnim ugostiteljskim objektima, kladionicama izloženi raznim uticajima, istovremeno i diskriminaciji.

Koliki je značaj dobro osmišljenog prostora za mlade? Na koji način bi, po Vama, školsko dvorište i drugi otvoreni prostori mogli da doprinesu mentalnom zdravlju mladih?

Gdje živimo je direktno povezano sa tim i kako živimo. Opšte je poznato da nas prostori u kojima provodimo vrijeme, krećemo se, podstiču na različita osjećanja, bilo prijatna ili neprijatna. Uloga prostora u svakodnevnom životu je od fundamentalnog značaja, a najveće značenje ima u konstruisanju afektivnog pamćenja, tako svako od nas posjeduje sklonost ili sentimentalnu vezu u odnosu na određeno mjesto, pa nas za neka mjesta vezuju uspomene koje su obojene prijatnim osjećanjima, za neka druga one uspomene koje su bolne i/ili neprijatne. Pored uticaja na afektivni život, prostor je kontinuirani edukator, istorije, estetike, etike i važno je da ima svoju poetiku, naročito kada su mladi u pitanju. Važno je planirati prostore u kojima mladi provode vrijeme, uzimanjem u obzir psiholoških aspekata, pa je neophodno da prostori njegujuosjećaj pripadnosti, privatnosti, da nude mogućnosti za stvaranje sjećanja. Francuski filozof Gaston Bašlar još 1958. piše o tim aspektima u svojoj knjizi Poetika prostora.

Možete li nam reći nešto više o značaju uticaja mladih na stvaranje i upravljenje prostorom koji im je namijenjen?

Brinem da nijesmo svjesni koliko smo u Crnoj Gori svakim danom odlaganja da mladima damo pravo da kreiraju javne politike, udaljeniji od razvoja. Od velikog bi bilo značaja dati im priliku da učestvuju u kreiranju prostora koji ih okružuje ili sami budu kreatori istog. Ta mogućnost bi direktno uticala na njihov osjećaj zadovoljstva, pripadnosti zajednici i značaja u doprinošenju kvalitetu života na nivou zajednice.

Održali ste radionicu „Prostor u meni i oko mene prostor“, možete li nam reći nešto više o konceptu radionice i šta je to što ste kroz nju uspjeli da istražite?

Radionica je socio-psihološkog karaktera, a imala je za cilj otkrivanje značaja povezanosti našeg mentalnog zdravlja i unutrašnjeg života u cjelosti, sa kontekstom u kojem rastemo i razvijamo se, u ovom slučaju životnim prostorom. Kroz dinamičan rad i metodološki brižljivo odabrane tehnike, u razmjeni na nivou intelektualno snažne i prosvećene grupe, došli smo do zaključaka koji imaju potencijal da budu osnova kreiranja javnih politika i važnih strateških dokumenata, kada je prostor u pitanju. Narativnim tehnikama otkrivali smo važne prostore gdje provodimo značajan dio svog vremena, njihove specifičnosti i posebnosti i asocirali ih sa psihološkim potrebama, tj. “prostorima u nama”.

Naročito mogu biti korisni zaključci do kojih smo došli, a tiču se potreba za prostorom lokalnog mladog stanovništva, jedno od njih je inspirativan, alternativni prostor čiji bi kreatori bili mladi ljudi, a koji bi bio uređen tako da nudi različite sadržaje namijenjene mladima, inspirativan tako da ih okuplja i podstiče na afirmativne akcije u zajednici. Ono što su posebno istakle članice grupe su elementi igre u osmišljavanju prostora – poput ljuljaški za odrasle i konstruktivnih kutaka poput održivih klupa specifično projektovanih za druženje.

Nakon održane radionice, šta biste poručili mladima, šta roditeljima a šta nadležnim organima, o važnosti stvaranja adekvatnog prostora za mlade?

Široj javnosti je rijetko poznato da je zanemarivanje oblik nasilja. Zanemarujući potrebe mladih da imaju prostor za sebe, direktno ih činimo žrtvama sistema i društva. Pred roditeljima je uvijek izazovan zadatak da sami budu promjena u odnosu na ustaljene obrasce zanemarivanja glasa mladih i da ulože napor da odgoje voljene, moralne i aktivne članove društva koji će biti kreatori novih diskursa kvalitetnog suživota. Misao Dositeja Obradovića “Navikavajmo mladež na dobro, od toga sve zavisi” je potrebno da bude voditeljka nadležnim organima prilikom formiranja vizije za mlade i svih strateških planiranja.

S obzirom da je po savremenim fizičarima vrijeme četvrta dimenzija prostora, mladi su u prednosti! 🙂 Dobro je da je uvijek budu svjesni i predano i sa dobrom vjerom budu aktivni u kreiranju prostora po svojoj mjeri

Bili ste jedna od predstavnika Građanske inicijative “Držati uspravno”, možete li nam reći kako je to iskustvo uticalo na Vaše viđenje zajednice i zajedničkog prostora?

To iskustvo je postalo dio mog identiteta, pa svi mi koji smo bili dio te priče, uz slojeve identiteta koji najčešće čine naše uloge u društvu, poput ćerka, sestra, brat, otac, majka, profesor, pravnica, psihoterapeut, stomatolog, prijatelj, građanin/građanka … imamo utkano i to “čempresar/ čempresarka”. U to vrijeme sam bila gimnazijska profesorka i moja učionica je gledala na dvorište, čemprese i učili smo uz otvorene prozore i pjesmu stotina ptica koje su živjele u tim krošnjama. Nastavu smo obično iz generacije u generaciju počinjali u dvorištu, određeni broj časova bi imali u amfiteatru, naročito nam je bio važan za jednu radionicu za koju je potreban veliki prostor, a zaokruživali bi kraj školske godine evaluacijom rada pod čempresima. Takav vid nastave zvali smo jednom Loesje parolom “Pretvorimo zidove u vrata” i na taj način je direktno podstican razvoj moralnog i kritičkog mišljenja, empatije, razbijali smo na taj način predrasude i stereotipe.

Šta za Vas znači aktivizam? Koliko je važan za kvalitet života pojedinca?

Ne znam da li je potrebno reći više od onoga što je rekla Alice Walker, američka novelistkinja, pisac kratkih priča i aktivistkinja, o aktivizmu: “Activism is the rent I pay for living on this planet. “ (Aktivizam je renta koju plaćam za život na ovoj planeti).